Glas Muslimana Crne Gore

Informativni portal



Kulturno nasljeđe

September 7, 2015

Osman Grgurević: Tradicionalni običaji Muslimana u Baru

More articles by »
Written by: admin
Tags: , ,

Običaji su značajan dio kulturne baštine svakog naroda i čine bitnu stavku njegovog kulturnog identiteta. Običaji čine sastavni dio života svakog pojedinca, nacije i društva u cjelini i odraz su vremena i prostora u kome se odvijaju. Kako se mijenjaju navike i interesovanja ljudi, uslovi života i stepen obrazovanja tako i običaji evoluiraju. Područje opštine Bar kao uostalom i veći dio Crne Gore specifično je po tome što su se na njemu vjekovima preplitali politički, kulturni i vjerski uticaji istoka i zapada. Za razliku od nekih drugih područja gdje je dolazak moćnog osvajača značio i potiranje svih kulturnih dostignuća pokorenog stanovništva Bar je imao tu sreću da su sve velike civilizacije koje su gospodarile njime nastavljale da dijelom baštine i kulturna dostignuća svojih prethodnika.
Na savremeni kulturni identitet Muslimana i pogotovo na običaje kako jednu od najvažnijih etnoloških osobina presudan uticaj je imala islamizacija. Za razliku od nekih drugih krajeva Crne Gore islamizacija u Baru nije poremetila međuljudske odnose. Ima primjera da je dio porodice primio islam, dok je drugi dio zadržao katoličku ili pravoslavnu vjeru, ali su njihovi potomci i do dan danas zadržali svijest o zajedničkom porijeklu i jedni drugima ukazuju najviše počasti na svadbama, sahranama i slavama. Vjerska i nacionalna tolerancija i skladan suživot u Baru manifestuju se kroz sličnost običaja naroda koji u njemu žive. Uprkos činjenici da duže od tri vijeka barski Muslimani egzistiraju kao poseban etnički element, te da su poslije islamizacije običaji poprimili orijentalna obilježja, pogotovo oni vezani za vjerske praznike, u velikom broju običaja očuvali su se preislamski korijeni.
Običaji vezani za muslimanske vjerske praznike znatno su izmjenili način života Muslimana, ali su njihova hrišćanska braća, rođaci i komšije uvjek poštovali njihovo vjersko opredjeljenje iskazano kroz običaje. To poštovanje rođaka druge vjere ide dotle da jedni drugima nose bajrak na svadbi i spuštaju umrle u grob ukoliko im to po stepenu srodnosti pripada.
Vjerski običaji. Muslimane u Baru nikada nije odlikovao vjerski i nacionalni fanatizam. Naprotiv ima primjera da su pojedine striktne vjerske zakone shvatali dosta liberalno a neke i kršili. Ipak, islamski vjerski praznici i obiičaji vezani za njih su postali dio života svakog Muslimana, bez obzira na stepen njegove pobožnosti. To se posebno odnosi na proslavu Bajrama, klanje kurbana, sunećenje djeteta, te pogrebne običaje.
Dva najveća islamska praznika su Ramazanski Bajram i Kurban Bajram. Ramazanski Bajram traje tri dana, a slavi se u čast završetka mjeseca posta, Ramazana. Kurban Bajram traje četiri dana i predstavlja kulminaciju hodočašća u Meki. Osim dva najveća vjerska praznika, Muslimani u Baru svečano obilježavaju Mevlud – dan rodjenja Muhameda alejhisselama i četiri blage noći. Za Mevlud se organizuje prigodan program u džamijama, a imućnije porodice toga dana pozivaju hodže i bližu rodbinu da učenjem Mevluda zajedno obilježe taj dan.
Za blage noći obično se pravi alva a tokom noći ostavlja se upaljeno svijetlo jer se vjeruje da u tim noćima kuće posjećuju duše umrlih. Najvažnija blaga noć ( Velja noć ) je Lejletul Kadr koja pada 27. noći Ramazana. U toj noći je prema vjerovanju počeo da se objavljuje Kuran i smatra se da je ta noć vrednija od hiljadu mjeseci pa vjernici praktikuju da je provedu u molitvi. Uz molitve na bajramsko jutro, molitva u džamiji povodom noći Kadr je najposjećenija a osim klanjanja uče se prigodne molitve, mevlud, ilahije i kaside…

Dok ostale vjerske običaje sprovode samo najpobožniji vjernici, odlazak u džamiju na bajramsko jutro ispoštuje većina barskih Muslimana. Tog dana se oblače najljepša odijela. Poslije obavljenog vjerskog obreda u džamiji bajram se čestita riječima “ Srećan Bajram” a odgovara sa “Drugi zdravo čekao”. Poslije obavljene molitve u džamiji obilazi se groblje, a potom se odlazi kući ili kod rodjaka ili komšije koji je u žalosti pa neće biti u prilici da vas obiđe. Muslimani se međusobno obilaze tokom svih dana trajanja Bajrama, a takodje se praznično raspoloženje dijeli i sa pripadnicima drugih vjeroispovjesti. Trpeza je za Bajram prepuna kolača, prije svega baklave, tulumbi i ostalih orijentalnih jela. Praktikuje se da se za Bajram obiđe što više prijatelja, ponekad i više desetina u toku dana. Gosti se uglavnom zadržavaju kratko, pogotovo djeca.
Klanje kurbana je vjerski običaj i predstavlja čin žrtvovanja ovce ili neke druge životinje, u čast Allaha, a povodom vjerskog praznika Kurban Bajrama. Meso zaklane životinje se dijeli u tri dijela. Jedan dio se ostavlja za porodicu a ostala dva se dijele sirotinji i rodbini. Dopušteno je podijeliti cijeli kurban, ili ga zadržati cijelog u nuždi, all nije dopušteno prodati ništa od njega.
Vrijeme klanja kurbana počinje nakon klanjanja bajram- namaza i traje do pred zalazak Sunca trećeg dana Bajrama. Najbolje je da čovjek svojom rukom izvrši klanje, a ako nije vičan tom poslu ili se boji, to će povjeriti stručnoj i pobožnoj osobi, a on će svakako prisustvovati tom činu. Lijepo je prilikom klanja kurbanu povezati noge i okrenuti ga prema Kibli i obazrivo postupati kako bi životinja što manje patila.

Obrezivanje (sunetluk) je običaj koji su Muslimani primili sa prelaskom u islam. Obrezuju se muška djeca, obično kad napune 5-6 godina. Ranije se povodom sunećenja pravilo veselje, a osunećena djeca su dobijala brojne poklone. Danas se ovaj običaj obilježava skromnije. Sunećenju obavezno prisustvuju dajo, adžo i najbliža rodbina. Do prije dvadesetak godina sunećenje je obavljao berberin a pomagao mu je dajo. Danas sunećenje obavljaju hirurzi pa je, uz lokalnu anesteziju, ono praktično bezbolno. Odmah po završetku sunećenja prisutni daruju dijete. Muškarci daruju novac, a žene odjeću i peškire. Soba u kojoj je osunećeno dijete je svečano ukrašena, a pristigli darovi se kače po zidovima kako bi svi gosti mogli vidjeti ko je što darivao.
Nekada se povodom sunećenja pravilo veselje istoga dana kada se djete suneti. Ukoliko u godinama kada je dijete dovoljno odraslo za sunećenje u kući bude svadbe povodom udaje, ženidbe ili odlaska u vojsku onda bi se ta dva veselja spajala iz ekonomskih razloga. Danas se veselje povodom sunećenja obavlja nekoliko nedjelja ili mjeseci poslije sunećenja, kako bi i osunećeno dijete moglo nesmetano učestvovati u veselju.
Doček gostiju i veselje povodom sunetluka se ni po čemu ne razlikuju od svadbenog veselja osim što izostaju oni djelovi u kojima učestvuju mladenci. Veselja povodom sunećenja su sve rjeđa i skromnija. Za razliku od nekadašnjih veselja čije je organizovanje počivalo na skromnosti i solidarnosti savremena veselja obiluju glamurom i zahtjevaju velike materijalne izdatke.

Rođenje djeteta se, kao i u ostalim djelovima Crne Gore, proslavlja šenlučenjem, pogotovo ako je dijete muško. Rođenje djeteta pucnjem oglašava đever porodilje ili neko drugi iz porodice. Odmah po rođenju lijepo je proučiti ezan na desno uho novorođenčeta, a ikamet na lijevo uho, kako bi prvo što dijete čuje bilo Allahovo ime. Osim toga uči se i dova i poneki ajet iz Kurana. Ranije su ime djetetu davali stariji članovi porodice i često se isto ime prenosilo od đeda na unuka.
Onaj ko prvi javi rodbini vijest o rođenju dobija dar, muštuluk. Odmah po rođenju djeteta najbliža rodbina i komšije dolaze na čestitanje. Pošto se danas porođaji obavljaju u bolnici, dijete se dariva tek poslije dolaska kući. Muškarci daruju novac a žene nešto od odjeće. Dajna (majčina majka) sa ostalim ženama iz bliže rodbine sa ženske strane dolazi na povonicu tj. darivanje djeteta. Obično povojnica bude poslije mjesec do dva dana od rođenja djeteta i vodi se računa da mjesečeva mjena bude odgovarajuća jer, kao i za ostala čestitanja, vjeridbe ili započinjanje poslova postoje dani ili mjeseci kada to ne valja činiti.
Svadbeni običaji
Svadbeni običaji barskih Muslimana su slični običajima ostalog stanovništva Bara, izuzimajući one segmente u kojima dominiraju vjerski elementi. Kod svadbenih običaja posebno je interesantan dio vezan za vjeridbu i ulogu glavedžije u tom činu. U svadbene običaje spadaju običaji vezani za prošenje djevojke, vjeridbu, vjenčanje i svadbu. Čitav proces od ugovaranja vjeridbe do svadbe može potrajati i više od godinu dana.

Vjeridbu su najčešće ugovarali roditelji, uz prećutnu saglasnost momka i đevojke. Kad roditelji sve dogovore, momkov otac šalje najuglednijeg rođaka ili prijatelja da traže (prose) đevojku. Prosac (glavedžija) prima ovaj zadatak kao veliku čast. Određenog dana glavedžija odlazi kod đevojčinih. Počinje priču o tome s kojom namjerom je došao, a ukoliko je prosac iz nekog udaljenog kraja opisuje kakva je to porodica, što sve imaju, često uljepšavajući stvarno stanje.
Pošto glavedžija završi prosidbu, đevojkin otac se zahvaljuje na prosidbi i saopštava da će odgovor dati za nedjelju dana, nakon dogovora sa ostalim članovima porodice i bližom rodbinom. Ako je odgovor pozitivan vjeridba se ozvaniči i dogovara se dan kada će vjerenik đevojci poslati prsten i druge darove. Te darove joj odnosi dajo (ujak), sam ili sa još dva člana najbliže rodbine. Broj donosioca darova mora biti neparan. Đevojačka rodbina ih dočekuje srdačno, zadržava ih na ručku i svakog od njih daruje. Time se poslovi oko vjeridbe završavaju.

Darovi. Tri dana prije svadbe momak šalje đevojci armagan (darove koje nosi mlada na dan udaje). Taj paket poklona sadrži: vjenčani prsten, nisku cekina, košulju od svile koju će mlada nositi na dan svadbe, a u posljednje vrijeme i šminku, obuću i drugo. Tu su i darovi za ukućane i svojtu. Armagan donosi dajo, sam ili sa još dvojicom iz bliže rodbine. Darove prima đevojčin dajo, adžo (stric) ili brat i unose ih kod đevojke koja je sama u sobi. Donosioci darova ručaju, popiju kafu i nastavljaju razgovor sve do druge kafe koja je jako zaslađena. Uz nju se donose darovi od đevojke. Gosti kafu samo probaju da bi se uvjerili da je to kafa poslije koje treba da odu.
Svadba. Nedjelju dana prije svadbe domaćin okuplja svojtu, prijatelje i komšije na “skup” Saopštava im dan svadbe i broj kuća koje namjerava da pozove. Dan svadbe je ranije bio ponedjeljak ili četvrtak, a danas su to obično dani vikenda. Najbližim rođacima pripada čast da pozovu goste na svadbu. Svaki pojedinac dobija spisak sa imenima familija koje treba da pozove. Najbliže rođake domaćin poziva sam. Zvač ide kod svakoga u kuću i saopštava domaćinu da je pozvan na svadbu. Danas se obično bliža rodbina poziva ujutro i oni odlaze za mladu, dok ostale zvanice dolaze na svadbu predveče. Pri odlasku domaćica daruje zvača peškirom. Postoji i pozivanje “naput” – kad domaćin poziva samo pojedinca. U tom slučaju zvač ne ide u kuću već pozvanom saopštava to prilikom nekog susreta ili mu šalje ceduljicu.

Domaćin potom upoznaje prisutne sa poslovima koje treba obaviti do svadbe i za svadbu. Poziva ih da pomognu, predlaže domaćina koji će umjesto njega rukovoditi svim poslovima. To je obično ugledan komšija ili rođak koji dobro poznaje običaje i koji svojim autoritetom pruža sigurnost da će posao biti dobro obavljen. Poneko komšijama prepušta da oni izaberu domaćina. Ukoliko se svadba pravila ljeti za vrijeme velikih vrućina trebalo je improvizovati hladovinu od isječenog granja, a ukoliko postoji opasnost od kiše pripremiti šatore ili odgovarajuće prostorije u kojima bi se zvanice mogle smjestiti. Danas su te obaveze samo protokolarne jer se svadbe uglavnom organizuju u restoranima ili drugim pogodnim objektima uz profesionalne kuvare i poslugu.
Dan pred svadbu u kući je svečano i veselo, naročito kod đevojke. Mlada je prvi put obučena u nevjestinsku robu, okićena cekinima na glavi i grudima kao i prstenjem na rukama. Mlada sjedi na stolici, a uz nju su nenca dajna (ujna) i nena (strina). Na zidu iza njh je veliki tkani čaršav crvene boje i drugi dekorativni predmeti što prostoriju čini svečanom. Toga dana dolaze žene i đevojke iz porodica koje nijesu pozvane na svadbu da daruju nevjestu i čestitaju joj. Mlada posjetioce pozdravlja ustajanjem, oborena pogleda. To uzdržavanje od emocija naziva se “sram” i veoma se držalo do toga da se ispoštuje kako neko ne bi pomislio da se mlada raduje što napušta svoje roditelje. Danas je to ustezanje od emocija mnogo umjerenije
Samo vjenčanje se nekad obavljalo prije svadbe, pred kadijom, u mećemi. Danas se vjenčanje obavlja kod matičara a neki mladenci se vjenčavaju i u džamiji. Prilikom vjerskog vjenčanja određuje se i svota novca koju će mladoženja isplatiti mladoj u slučaju da se njegovom krivicom raskine brak.
U ranim jutarnjim časovima na okupu su najbliže svojte i komšije. Na sat – dva prije podneva počinje masovni dolazak pozvanih. Dočekuje ih domaćin sa odraslim muškim članovima familije. Kod mlade ulaze samo žene sa darovima njoj namijenjenim. Muškarci daju novac. Svadbeno veselje počinju domaćini. Domaćinima se brzo priključuju svojte i komšije, dok ostali čekaju da ih neko iz rodbine lično pozove da se uhvate u kolo. Žene bez poziva neće ustati da igraju, čak se malo i odupiru, iako jedva čekaju da zaigraju.

Sat- dva iza podneva se ruča. Za postavljenim soframa prvo sjedaju najstariji i abandžije (zvanice iz udaljenih sela). Ukućani obilaze svaku sofru po više puta uz uobičajeno ‘’Bujrum, bujrum!’’. U poslijepodnevnim časovima, stari svat (otac, stric ili neki drugi kućni prijatelj) objavljuje polazak za nevjestu. Barjaktar uzima barjak, za njim polaze svatovi i svi ulaze u kuću. U mladoženjinoj sobi zaigraju i zapjevaju, pa zatim uz šenlučenje iz pušaka i pištolja i uz pjesmu polaze za nevjestu. U svatove se ide automobilima koji su okićeni peškirima, a na čelu kolone je barjaktar sa državnom zastavom.
Neposredno pred dolazak svatova kod nevjestine kuće u dvorište se iznosi prćija. Kada se svatovi primaknu kući, prestaje veselje. Oslobađa se prostor za doček svatova, igru i veselje. Ukućani i najbliži prijatelji staju u red na ulazu. Dočekuju svatove, pozdravljaju se sa njima razmjenjuju čestitke. Na čelu su hodža, stari svat i barjaktar koji sa ostalim svatovima, kruže oko nevjestinske prćije u smjeru kazaljke na satu. Za to vrijeme mlada iz kuće, kroz vjenčani prsten, treba da izbroji najmanje tri svata.
Domaćini čašćavaju svatove pićem i kolačima. Sve se dešava u neposrednoj blizini prćije koju čuva dječak. Pred odlazak prilazi mu mladoženjin otac i traži da se udalji jer hoće da nose robu. Nastaje pogađanje. Otac nudi najmanju novčanicu, a dječak naravno neće ni da čuje. Zatim nudi veću, no dječak i dalje ne pristaje. Najzad domaćin vadi iz novčanika onoliko koliko će otprilike biti dosta (par stotina eura). Tek tada, poslije zagrljaja sa mladoženjinim ocem, dječak napušta svoje mjesto. Prilaze mladoženjini ujaci i počinje tovarenje robe.
Jedan od domaćih vezuje bajraktaru peškir za koplje iznad zastave. Bajraktar mora biti oprezan da mu ne priveže peškir iznad mladoženjinog što bi predstavljalo sramotu za njega i sve svatove. Svatovi se povlače iz dvorišta, a nevjestu iz kuće izvode brat i ujak. Đever vadi pripremljene bombone i baca po mladoj i prisutnima. U tom momentu tu je najviše žena i đevojaka. Zatim mlada u pratnji svog brata i ujaka ulazi u auto za mladu i u pratnji pratigača (mladina rodbina) priključuje se svatovima. Tek tada svatovi kreću. Na čelu kolone je sada kamion sa prćijom, zatim svatovi u istom poretku kao u dolasku, za njima automobil sa mladom, pa pratigači.

Neposredno pred povratak svatova svi iz mladoženjine kuće izlaze pred kuću da pozdrave mladin dolazak. Žene i đevojke je dočekuju sa pjesmom: “Dobro došla jenđe naša, medna usta donijela, i za kuću i za selo”. Prvo pojavljaivanje svatova sa mladom, bez obzira na udaljenost, obasjava se većim ogledalom da se sačuvaj od “zlih očiju”. U neposrednoj blizini kuće đever zaustavlja automobil sa mladom da bi ona “učunila temena kući” (tri puta se poklonila). Pridržavaju je brat i ujak. Zatim prilazi kućnim vratima i ponovo tri puta čini temena, i onda prelazi kućni prag – obavezno desnom nogom. Na pragu štiklom lomi ogledalce a ukoliko ona ne uspije to umjesto nje učine njeni pratioci.
Rodbina uvodi mladu u njenu sobu, sjednu je na unaprijed pripremljeno mjesto, pozdravljaju se sa njom i izlaze. Priključuju se ostalim pratigačima koji su već sjeli i počašćeni su piićem i kolačima. Dok su pratigači tu ne pjeva se, ne igra i ne puca. Pucanje se u tom trenutku smatra uvredom i domaćini su izričiti u u zahtjevu da se ne puca dok pratigači ne izmaknu.
Mladu ne ostavljaju dugo samu. Prvo joj đever donosu šerbet. Ona ga tri puta prinosi ustima, ali ne pije. Na kraju spušta đeveru, kao dar, novac na tacnu. Ujak donosi ibrik sa vodom da umije ruke. Ona sastavlja prste obiju ruku on posipa toliko vode da ona pokvasi samo prste. Pri odlasku mlada ga daruje peškirom, koji mu prebacuje preko ramena. Donosi se zatim muško dijete koje sjeda nevjesti u krilo i njega sljeduje prigodan poklon. Zatim kod mlade ulaze zaova, jetrva, ujna i još poneka žena, presvlače je, šminkaju i pozivaju ukućane da je vide i daruju. Ulaze poslije i ostali da vide mladu i čestitaju joj. Ako je soba prostrana tu se zaigra i zapjeva ali kratko. Za sve vrijeme svadbe mladoženja je umjeren u veselju. Dok mlada pristiže on se krije. Drugovi ga pronalaze i izudaraju jastucima iz prćije.
Današnje svadbe počele su poprimati i neke elemente koji nijesu svojstveni tradiciji ovog kraja i uopšte Muslimana. Mladenci uz pratnju kuma i kume dolaze na svadbeno veselje sat – dva poslije ostalih gostiju. Pošto pozdrave goste sjedaju za svečani sto. Tokom veselja slijedi svečano rezanje torte, ispijanje šampanjca i nezaobilazna igra sa mladom. Obično se igra šota. Igru započinju mladenci, a zatim sa mladom igraju svekr, svekrva i ostali članovi bliže rodbine uz sveopšte veselje ostalih gostiju. Svadbeno veselje za goste koji nisu pozvani u svatove obično počinje u sumrak i traje do ranih jutarnjih sati narednog dana.

Poslije nedjelju dana mlada sa svekrom ili đeverom, svekrvom, zaovom, jetrvom i strinom ili ujnom ide u rod (na neđelju), gdje ostaje samo jedno veče, a nakon petnest dana ostaje tri noći. Kasnije se posjete nastavljaju: tast i tašta sa najbližom rodbinom odlaze “na prvič” (u prvu posjetu), a zatim zet sa bratom i ujakom odlazi u tazbinu.

Pogrebni običaji
Sahrana (dženaza) se obavlja po strogo vjerskoj ceremoniji. Neposredno prije ili odmah pošto je nastupila smrt umrli se okreće prema Kibli (u pravcu Meke u Saudijskoj Arabiji). Umrlom se podvezuju vilice i stopala što pomaže da se tijelo ukoči u normalnom položaju. Potom se prekriva bijelim čaršavom ili nekim drugim prigodnim pokrovom.
Tek nakon tako pripremljenog tijela umrlog obavještavaju se bliži rođaci i komšije. Kada se pozvani okupe domaćin ih zamoli da među sobom raspodijele obaveze oko priprema za dženazu. Određuje se domaćin tj. čovjek koji u svemu zamjenjuje domaćina kuće. On dijeli glavna zaduženja. Treba iskopati grob (ukoliko je smrt nastupila iznenada pa to nije ranije učinjeno), nabaviti namirnice za ručak povodom dženaze, pripremiti drva, vodu… Običaj davanja ručka na dženazi ostao je iz perioda kada se na dženazu dolazilo iz udaljenih krajeva pješke ili na konju i putovalo po nekoliko sati. Danas se ručak daje samo u pojedinim selima i to poslije obavljene sahrane. Odredjeni broj ljudi odredjuje se da “vika” tj. da javi komšijama, rodbini i prijateljima porodice umrlog kada i gdje će se obaviti dženaza. Izraz “vikati” je ostao iz perioda kada nije bilo telefona, a zbog udaljenosti nije se moglo stići do svake kuće pa se dozivalo s nekog uzvišenja kako bi svi čuli. Uz vikanje sa džamije se uči salo tj. obavještenje o nečijoj smrti.
Sahrana se obavlja istog dana kada je nastupila smrt a ukoliko to iz nekog razloga nije moguće, odlaže se najkasnije za sjutradan. Prije sahrane ukoliko je umrli muškog pola hodža obavlja vjersko kupanje dženaze, a ukoliko je ženskog pola to će obaviti žena koja taj obred poznaje. Umrli se umotava u bijelo platno od kamrika – ćefin. Tako pripremljena dženaza se polaže u tabut ( otvoreni drveni sanduk) ili kovčeg.

Na sahranu dolaze stanovnici obližnjih sela bez obzira na rodbinsku povezanost i vjersku pripadnost. Pored umrlog je ženska rodbina, dok muškarci primaju saučešće ispred kuće. Žene koje su u žalosti nose bijele bežbeze (marame) na glavi. Ranije su žene obavezno nosile dimije, a preko njih bijele bošče. Saučešće se izjavljuje riječima “ Rahmet imao” i “Zdrava ti glava” a odgovara se “I vi dobar život, ne znali što je loše” odnosno “ Suva mi glava”. Oplakivanje umrlog dozvoljeno je najbližoj rodbini, dok je lelekanje strogo zabranjeno.
Sahrana se obično obavlja popodne. Dženazu iz kuće iznose najbliži rodjaci. Pred kućom se izuči kratka molitva za dušu umrlog, a onda se dženaza nosi na rukama do samog groblja. Ukoliko je groblje udaljeno koristi se neko prevozno sredstvo. Lijepo je da svako ko dođe na dženazu učestvuje u njenom nošenju, ali samo pod uslovom da ima abdest tj. da je obavio vjersko pranje.
Na groblje odlaze samo muškarci. Sahrani prethodi vjerski obred koji predvodi jedan ili više hodža. Po završetku molitve hodža pita prisutne da li halale umrlom tj. da li mu opraštaju učinjene grijehe, na šta dobija potvrdan odgovor. Spuštanje tabuta u grob obavljaju najbliži rođaci. U grobnu raku se spušta samo jedno lice, najčešće sin. On pravilno spušta tabut, a ukoliko kovčeg ima poklopac malo ga otvori kako bi u njega malo zemlje ušlo. Iznad kovčega postavi ukoso red dasaka tako da zemlja ne pada direktno na kovčeg. Lijepo je da svako ko prisustvuje dženazi baci barem nekoliko lopata zemlje na kovčeg. Zemlja se nabacuje dok se iznad groba ne napravi uzvišenje dovoljno da nadoknadi slijeganje zemlje poslije truljenja dasaka i leša. Grob se obilježava kamenim nišanima koji će poslije godinu dana biti zamijenjeni trajnim, na kojima će biti upisano ime umrlog, godine rodjenja i smrti i islamska obilježja. Dženaza se završava učenjem Talkin dove. Iako islam nalaže da svi budu na isti način ukopani i groblja što skromnije obilježena, sve je češća pojava da Muslimani prave betonske grobnice i grade monumentalne spomenike na kojima stavljaju fotografije umrlih što se kosi sa islamskom religijom.

Poslije sahrane najbliža rodbina i prijatelji iz udaljenih krajeva se vraćaju na ručak. Ručak je skroman i sastoji se od čorbe sa mesom, halve, hljeba i sira. Poslije ručka članovi porodice se pozdravljaju riječima “ Po sad na veselje”, a odgovara se “ Ne znali što je loše”. Poslije dženaze, saučešće se prima do devetog dana i to po pravilu neparnim danima. Sedme ili pedeset druge noći po sahrani obavlja se vjerski obred na groblju i uči mevlud za dušu umrlog. Tom prilikom obično se poziva i najbliža rodbina umrlog. Za duše umrlih neko iz porodice svake godine uči Jasin ( dio Kurana) a oni koji to ne umiju daju hodži ili nekome drugom da umjesto njih uči.
Ostali običaji. Među Muslimanima u Baru, pogotovo kod starije populacije veoma je prisutno sujevjerje. Ono se do danas očuvalo, pogotovo u ruralnim sredinama. Tako se utorkom i subotom ne počinje nikakav posao niti je lijepo nekome ići na čestitku ili darivanje. Petak je, za sve koji to mogu priuštiti, neradan dan tj. dan kada se odlazi u džamiju, a potom obilazi rodbina.
Pri obavljanju poljoprivrednih radova i drugih bitnih poslova vodi se računa o mjesečevim mjenama. Pri tome se razlikuju “sveća od napretka” kada valja početi svaki posao i “ sveća od nazatka” kada se ne započinju poljoprivredni radovi ali ni drugi poslovi. Prvi perod predstavlja fazu rasta mjeseca ( svećeśelje) a drugi (svećenadvor) kada se mjesec ne vidi. Ovi običaji vuku s korijene iz paganskog perioda.
Donedavno su se u nekim običajima barskih Muslimana mogli uočiti ostaci preislamske tradicije. Dan proljeća (prvi mart po starom kalendaru), Blagovijesti i Đurđevdan su se obilježavali nizom radnji za koje se vjerovalo da će donijeti dobru godinu. Na poseban način se obilježavao i Božić te dan nekadašnje slave. Ove običaje su do danas očuvale samo pojedine porodice koje se bave uzgojem stoke.


Izvor: Osvit, br. 2, str: 105-116

 



About the Author

admin





Matica muslimanska Crne Gore