Glas Muslimana Crne Gore

Informativni portal



Kulturno nasljeđe

September 7, 2015

Elvira Pupović: Kultura plavsko-gusinjskih Muslimana

More articles by »
Written by: admin
Tags: , ,

Mr Elvira Pupović: Kultura plavsko-gusinjskih Muslimana sa posebnim osvrtom na narodnu nošnju, Osvit, br. 2, 43-66


 

Uvod
Sam po sebi, termin kultura je izuzetno složen i podrazumijeva širok i sveobuhvatan dijapazon značenja, od opštih ljudskih stvaralačkih dostignuća do pojedinačnih i specifičnih određenja u svim segmentima. Načelno, pod kulturom se podrazumijevaju sve društveno-istorijke pojave, način ponašanja ljudskih zajednica, proizvodi počev od materijalnih dobara do duhovnih i umjetničkih vrijednosti i standarda.
Nacionalna, odnosno narodna nošnja zauzima primarno mjesto kada je u pitanju prepoznatljivost etničkog identiteta i tradicionalne kulture. Kao i druge narodne nošnje tako je i muslimanska nastajala i razvijala se u specifičnim uslovima života i privređivanja.
Kada je u pitanju nošnja i kultura Muslimana plavsko-gusinjskog kraja interesantno je, međutim, naglasiti da su sami sebi nametnuli jedan vid “ropstva” koji se ogleda u stalnom nastojanju da se ima skupocjena varijanta narodne nošnje, pogotovo u svečanim prilikama kada je prisutan veliki broj ljudi, a gdje se posjedovanjem i nošenjem skupe, tradicionalne narodne nošnje doprinosi sopstvenom ugledu i značaju.

1. Kultura – opšti pojam
Ličnost oblikuju genetski i sredinski uslovi, a kulturni uticaji spadaju u značajne sredinske činioce. Kultura je, uz društveni sistem, izvor socijalizacije jer određuje sadržaje koji se prenose posredstvom porodice, škole, medija i drugih agensa socijalizacije.
Kultura jeste najopštiji dio društvenog postojanja i ljudskog života. Kao spoj tradicionalnog i novog, kultura svake zajednice ima veliki uticaj na formu i kvalitet većine aspekata života svojih članova. Obzirom na vrijednosti koje se smatraju poželjnim i preporučljivima u materijalnom obliku, takav se odraz stvara u nauci, arhitekturi, ekonomiji, umjetnosti i mnogo čemu drugom pa i u uzrocima odijevanja. Veza pojmova kultura i odijevanje ima značenje u interakciji više subjekata, kao i u više interpersonalnih i interkulturalnih odnosa.

1.1. Način odijevanja kao kulturna tvorevina
Pod terminom odjeća ili nošnja podrazumijeva se sve što čini način ili kulturu odijevanja. To su elementi koji pokrivaju tijelo, obuća i svi oblici ukrašavanja i kićenja, počev od nakita do bojenja i šminkanja, friziranja i slično.
Pored osnovnih razloga za nastanak odjeće i važnih individualističkih opredjeljenja u načinu oblačenja, za kulturu odijevanja u bilo kojoj geografsko-kulturnoj sredini (ili nekoj drugoj odrednici povezivanja većeg broja ljudi) može se zaključiti da se odjeća formirala kao produkt dva modela kulturnih obrazaca – tradicionalnog (naslijeđene vjerske, moralne i običajne norme) i modernog (posljedica vladajućih socio- ekonomskih odnosa koji se identifikuju na osnovu aktuelnih vrijednosnih i estetskih kriterijuma, popularnoj kulturi, modnim trendovima, rasporedu ekonomske moći i socijalnog položaja).

Uobičajeni nacin odijevanja je, u tom smislu, ne samo prikaz materijalne već i kulturne i socijalne strukture zajednice i pojedinaca u njoj.
Osnovne funkcije odjeće davno su prerasle potrebe koje su je stvorile. Odijelo je postalo izraz čovjeka koji ga nosi i svega onoga što on jeste, izraz jegovorog materijalnog i duhovnog bogatstva, izraz njegovih želja i njegovog emocionalnog bića.
Isto tako, i odjeća, odražava funkcionalnost na više nivoa. Način odijevanja ima svoju zaštitnu funkciju. To znači da se čovjek, sa aspekta kulture, prilagođavao hladnoći ili toploti odgovarajućom odjećom kako bi, ne samo opstao u određenim klimatskim uslovima, nego da bi opstao i u kulturi tog kraja na svojstven način. To znači da ako su postojale više od jedne alternative prevazilaženja konkretnih temperaturnih uslova, čovjek, kao društveno biće je pribjegavao onom načinu odijevanja koji je utemeljen u toj zajednici tako da je način odijevanja postao kulturna tvorevina. Estetska, erotska i etička funkcija načina odijevanja daju jednom pojmu višedimenzionalni znacaj. Način odijevanja je u korelaciji sa dominantnim moralnim komponentama određene etničke zajednice ili kulturnog ambijenta. Etičke norme svake zajednice odnose se i na načine prikrivanja ili otkrivanja djelova tijela, zavisno od prilike, pola, godina starosti, društvenog položaja i slično. Vjerski propisi, takođe, daju religijski karakter odjeći, diktirajući spoljašnji izgled onome koji je pripadnik neke vjerske zajednice (nošenje feredže, pokrivanje glave kapom, maramom, puštanje brade i sl.).

Veoma interesantno, kada je u pitanju ova tematika, jeste pojava odjeće upravo iz razloga stida, kao presudnog segmenta islamske kulture. Ono što se prvo izgubi od vjere kod Muslimana jesu amanet i stid. Odjeća omogućava čovjeku da očuva stidljivost kao etičku i kao vjersku normu.

2. Kultura plavsko-gusinjskih Muslimana
Živjeći na granici, pod dugotrajnim turskim uticajem koji je ostavio neizbrisive tragove na sve vidove života, konfesionalno i ideološki odvojen od crnogorskog življa, zagrižen čestim čarkama i zavađen nepotrebnim prepirkama, zajedničkom sudbinom i vjerom povezan sa susjednim albanskim plemenima, narod Plava i Gusinja, od čega je većina muslimanske nacionalne pripadnosti, poštuje veoma strogu granicu, kako u jeziku, običajima i načinu života u odnosu na albansko stanovništvo. Bez obzira na dužu vjersku i etničku simbiozu sa albanskim življem, Muslimani plavsko-gusinjskog kraja vođeni idejama Ali-paše Gusinjskog1 i davanjem otpora priključenju Crnoj Gori, Plav i Gusinje nakon pogibije Ali-paše Gusinjskog[1] zaokružuje svoju sudbinu.

Područje Plava obuhvata izvorište Lima i dosta prostranu plavsko-gusinjsku kotlinu na nadmorskoj visini od preko 900 metara, zauzima površinu od 486 km2 sa oko 20000 stanovnika. Okružuju ga visoke planine Prokletije, Visitor, Bogićevica i Čakor. U njegovoj neposrednoj blizini je i Plavsko jezero. Pored Plavskog tu su i lijepa i interesantna jezera Hridsko i Visitorsko.

Ljepote ovog područja uveličavaju njegove šumovite planine, koje se ogledaju u svojim jezerima, bogate raznom divljači i ljekovitim biljem. Područje Plava ima sve prirodne uslove za razvoj turizma, zemljoradnje i voćarstva. Među značajnije kulturno istorijske spomenike spadaju: Redžepagića kula, stara Carska Džamija, džamija Sultanija, Šabovića i Redžepagića. Kroz sam grad protiču dvije rijeke, Plavska i Komaračka. Pitominju ovog kraja zaokružuju vijenci visokih planina: Visitor, Prokletije, Maja Karanfil, Memina Planina, Kofiljača, te Meteški vrhovi, Hridski krši i Čakor koji “zagrljeni” ljubomorno čuvaju ovaj kraj, podsjećajući nas kao da su se uhvatili u kolo i igraju “alaturko” praćene uz zvuke melodične tambure časnih i mudrih plavogusinjaca.
Gusinjski kraj čini jedna varošica sa desetak sela u jugoistočnom dijelu Republike Crne Gore. Gusinje se nalazi u podnožju Prokletija i razvilo se na temeljima srednjovjekovnih naselja.

Prvi kulturno istorijski spomenici o Gusinju potiču još od prije 2700 godina (VIII vijek prije nove ere). Živjeli su tu, koliko se zna, najprije Iliri, a zatim Grci i Rimljani. Prvi pisani dokumenti iz XIII i XIV vijeka svjedoče da je Gusinju bila veća naseljenost nego i u jednom drugom dijelu Crne Gore. O ovome najbolje govori podatak, koji datira iz tridesetih godina XVIII vijeka, da je Gusinje imalo 600 domova i oko 200 trgovinskih i zanatskih radnji kada je u Cetinju bilo samo 60 domova (prema prvom zvaničnom popisu stanovništva u Crnoj Gori iz 1485. godine, plavsko-gusinjski kraj imao je tada sedam puta više stanovnika od područja današnje Podgorice).
Prvi tragovi života u današnjem Plavu, varošica koja se nalazi nedaleko od Gusinja, potiču još iz VIII vijeka p.n.e. Da je neko živio ovdje najbolji dokaz je nacrtani lik lovca na jelene, koji je uklesan na jednu stijenu u planini Brade Vezirove, desetak kilometara istočno od Gusinja. U IV vijeku pne. ove krajeve naseljavaju Ilirska plemena. Pretpostavlja se da su oko 300 godina pne gusinjsku kotlinu naseljavali Arijate, ili Piruste, jedna od starijih ilirskih plemena. Gusinjska kotlina bila je teritorija na kojoj su se ukrštali interesi i uticaji svih plemena koja su je naseljavala. Na okapini Koljendarske brade u Gusinju otkriveni su crteži iz VIII i VII vijeka prije nove ere. Na jednom kamenu na Valušnici prikazane su figure Velike majke i djece, lovaca i životinja. Pored ovih crteža koji izazivaju veliku pažnju kulturologa, u bijeloj boji postoji prikazan crtežom lov na jelene.
Po prirodi stvari, oni su jedni na druge vršili određene uticaje, pa je ovaj prostor, po svom geografskom položaju imao i odlike simbioznih pojava, koje će biti karakteristične i u njegovom kasnijem razvoju. Poslije poraza Ilira od strane Rimljana, znači u II vijeku p.n.e, Iliri su romanizirani, odnosno prihvatili su hrišćanstvo kao religiju. Veliki slovenski talas u VII vijeku nove ere zapljusnuo je čitav Balkan, a ovdje u našoj kotlini razbio se o padine Prokletija. Staro-ilirska i romanizovana plemena izmiješala su se sa Slovenima i postepeno se poslovenila. Još jedna, znači treća najezda je seoba naroda koja je zapljusnula ovaj kraj u XVI i XVII vijeku naše ere, kada su mnoga plemena, uglavnom Kuči i Bratonožići, iz raznih razloga, došli u ovaj kraj. Danas oko 95% ovdašnjeg stanovništva je islamske vjeroispovijesti. Zapravo to su potomci nekadašnjih Kuča.

Što se tiče Plava, u vrijeme Turske Carevine izgrađen je grad Plav sa svojim visokim zidinama, gdje su mahom živjeli age i begovi. Tada je Plav imao status vilajeta. Jedno vrijeme pripadao je novopazarskom, a veći period skadarskom sandžakatu. Plav i Gusinje su za vrijeme Turske Carevine imali 34- godišnju autonomiju. Plav i Gusinje su odlukama Berlinskog kongresa 1878. godine pripali Crnoj Gori. Prema posljednjem popisu stanovništva iz 1991. godine, opstina Plav ima svega 20.000 stanovnika. Sačuvani podatak iz 1895. godine govori da je ovaj kraj tada imao 25.000 stanovnika. Značajno kulturno nasljeđe u centru Plava okružena bedemima, uzdignuta i gorda opstaje Stara Carska džamija, sagrađena 1471. godine. Izgradnju ove džamije finansirao je sultan Abdul Hamid. Ova džamija je zaštićeni spomenik kulture zbog originalne arhitekture, arabeski, duboreza, galerije, soferluka i vitkog minareta. U Plavu se nalazi i Redžepagića kula ili Čardak. To je najstariji i najzanimljiviji stambeno-odbrambeni objekat. Kula ima tri sprata povezana drvenim, unutrašnjim stepenicama. Kulu je 1671. godine sagradio Hasan – beg Redžepagić, dajući joj unikatan izgled trospratnice gdje su dva sprata od kamena a treći je od drveta, drugi sprat je uokviren, drvenim balkonima koji se nalaze sa svake strane. U prizemlju je bio prostor za smještaj konja i hambar (magacin), a na spratu su bile sobe za divane, sjedeljke, spavanje i objedovanje. Na zidovima, debelim više od jednog metra su puškarnice. Kula je zaštićeni kulturno- istorijski spomenik, nosi sve tajne tog vremena, i čuva ih u zavičajnoj etnografskoj zbirci.
U Gusinju je poznata Vezirova džamija koju je 1765. godine izgradio Kara-Mahmut Bušatlija, poslednji skadarski vezir. Ova džamija je zaštićeni spomenik kulture zbog originalne arhitekture, funkcionalne i dekorativne unutrašnjosti i duboreza, i veoma visokog i vitkog drvenog minareta. U Gusinju postoje i Čekića i Radončića džamije.

U ovom kraju veoma su zanimljive i originalne kamene kule sa odajama u kojima su dolapi, minderi i ćilimi proizvedeni u domaćoj radinosti. Posebno mjesto u kulturi plavsko- gusinjskih Muslimana zauzima vrijedno duhovno blago, usmena narodna poezija koja nije zapisivana već se prenosila slušanjem, pogotovo lirske pjesme, zatim bogati folklor i čuveno gusinjsko kolo “alaturko”, igra sa puškom, kao bogatstvo koje je na repertoaru mnogih folklornih ansambala. Iz osmanskog perioda ima više pjesnika i pisaca koji su pisali na arapskom, turskom i bosanskom jeziku. Kultura plavsko-gusinjskih Muslimana njeguje se kod mnogobrojnih mještana u dijaspori.
Dakle, radi se o velikom reseljavanju žitelja ovog kraja. Najviše ljudi otišlo je u Ameriku, Bosnu i Hercegovinu, Tursku i zemlje zapadne Evrope. Žensku muslimansku narodnu nošnju ovog kraja etnolozi smatraju najljepšom na Balkanu i ovu nošnju imaju sve porodice u bilo kom dijelu svijeta da se nalaze, poštujući kulturu i običaje rodnog zavičaja. Plav i Gusinje su od pamtivijeka važili za malu trgovinsku i kulturnu saobraćajnicu, uvažavajući ogromne privredne i turističke mogućnosti.

2.1. Kultura ishrane plavsko-gusinjskih Muslimana

Plavsko-gusinjska sofra

Plavsko-gusinjska sofra

Kada se govori o ishrani kod Muslimana, kao važnom elementu kulture, onda je nesumnjiva njena specifičnost i koheziona snaga.
Osnovna karakteristika ishrane plavsko-gusinjskuh Muslimana, odnosno crnogorskih Muslimana jeste čistoća. Čistoća u ishrani se ogleda u običaju pranja ruku prije i poslije jela. Običaj je nekada bio da se prije jela prinese posuda za umivanje do svake osobe, i pored toga što postoje česme ispred ili unutar kuće, kupatila i umivaonici.
Druga karakteristika ishrane u ovom kraju jeste raznovrsnost jela i velika potrošnja mliječnih proizvoda. Česta jela u ovom kraju su jela od kupusa, krompira i pasulja, i naravno proizvodi od tijesta (sve vrste pita: sa sirom, sa mesom, krompiruša, tikvanik, kupušnjak), masenica, mantije, razne vrste kolača. Kačamak se sprema ili od kukuruznog ili od pšeničnog brašna, začinjen kajmakom i sirom a zatim se drobi u mlijeko ili vareniku. Osnovu ishrane čini i hljeb i mijesi se od ječmenog, ražanog, pšeničnog, heljdinog i kukuruznog brašna (ovsenca). Kukuruzno brašno se još koristi za pravljenje kolobotnjice (kukuruznog hljeba), kačamaka, gotovca i zeljanika od kopriva. Hljeb se dosta koristi, kako uz variva, tako i uz sir, skorup i mlijeko. Gotovac se sprema od kukuruznog brašna kuvanog u rastopljenom siru i kajmaku. Ovo jelo se spremalo za one koji rade teže fizičke poslove (kosidba, oranje, sijanje, gradnja kuće i sl.). Ako gost dođe s jeseni dočekuje se sa jardumom. Nacionalno jelo je pita na sve načine i sarma. Poznat je običaj kada je neki red (radost, svadba, vesejlje) nosi se “tepsija”[2] (pita, hačajlija, baklava, hurmašice, gurabija ) i to je bio obavezan poklon uz ostale darove kako priliči. Mliječni proizvodi i meso su značajan dio ishrane.
Meso se dosta koristi, ali sa manje masnoće. Meso se koristi kuvano i pečeno, a za prženje se uglavnom koristi iznutrica. Meso se kuha sa pasuljem, krompirom, kupusom i za pravljenje birijana sa pirinčom. Za zimu se meso suši i predstavlja glavnu hranu uz mliječne proizvode. Pored jela sa mesom (pasulj, birijan i dr.), pite uz mlijeko, sastavno jelo je na sofri i slatko jelo ( halva, hačajlije, baklava i drugo ). (slika 1.)

Za odlazak na put spremani su koturovi (kolači od tijesta za pitu koji se rastanjeni peku na vreloj površini šporeta), ili su spremane gurabije. Gurabije su se čuvale i po godinu dana u sanducima starih žena, koje su znale da je gurabija što više stoji- ljepša. Pogača i maslenica su pravljene kada dođe iznenadni gost, a u kuću se nije zadesilo hljeba. Pačapita se sprema od pečenih kora koje se zalijevaju masnom čorbom od kuvanog mesa.

Od pića se upotrebljavaju kompoti od suvog voća, domaći sok od borovnica, kisela voda od kleke ili čaj od kleke, šerbet, čaj, kafa, mlijeko, surutka, hira i sl. Surutka se najviše pije ljeti.

Donedavno se jelo na soframa za kojima se sijedalo na podu ili na tronošcu. Domaćica donosi sve što je potrebno za jelo, a domaćin lomi hljeb i dijeli meso. Prije jela domaćin i ostali za sofrom kažu “bismilla”, a jelo se završava sa “elhamdulillah”. Prije i poslije jela peru se ruke, i to tako što djevojka ili nevjesta prinosi lavor do svakog i posipa mu da opere ruke, a zatim mu pruža peškir. Vodi se računa da se sakupe sve mrvice, “da se nimet ne nagazi”, jer je to smatrano i tada i sada velikim grijehom. Ako je nekome slučajno palo parče hljeba za sofrom, to se parče uzimalo i ljubilo. Hljeb je na sofri mogao ležati samo onako kako se pekao, nije se smio prevrtati. Zalogaji se nisu ostavljali, “da se snaga ne izgubi”. Voda se davala redom kako je ko tražio, “da se ne bi popila tuđa žeđ”.
Od nepisanih običaja važi i to da narod ovog kraja ne žali da jede i druge da dočeka i ugosti, ali je važno da se hrana ne rastura i rasipa i da se ne omalovažava, jer se teško dolazilo do novca i sve se zarađivalo pošteno, velikom mukom, pa je zbog toga takva zarada više cijenjena i sve što se kupi moralo se maksimalno iskoristit.

2.3. Tradicija “musafirske sobe”
gusinjska_sobaU plavskim kućama se, redovno, za svaki obrok, na sofru planirala, jedna kašika više i količina hrane, za nekoga ko može iznenada, neplanirano da naiđe. Zbog toga je u Plavu sačuvana ta navika da se kuvano i bogatije jelo sprema za večeru, da bi se musafir što bolje dočekao.
Znalo se da svaka kuća mora da ima po jednu posebno uređenu sobu i ta je ta soba isključivo namijenjena za te potrebe. Ta soba se zvala musafirska soba.
U Plavu je poznat i termin musafirske kuće. Ono sto je obiljezavalo kuće imućnijih Plavljana jeste to sto su na krovu imale jedan dodatak u obliku munare i bio je visine do 1,5 m. Ovaj detalj se zvao baba Finka. Imao je i svoju upotrebnu vrijednost i služio je musafiru sa strane kao orjentir da u toj kući može da prekonači a da za noćenje ne mora da izdvaja ikakvu naknadu. Ove kuće su, zbog tog detelja, nosile epitet musafirske kuće.
U musafirskim sobama, koje su, zavisno od mogućnosti vlasnika kuće, bile lijepo opremljene i uređene, bio je hamam, ibrik sa vodom, ljeđen i sapun da operu ruke, noge i naravno da uzmu abdest, te i ručnik i postekija (postecija) koja ovdje služi za klanjanje.
Nijesu sve kuće u Plavu bile spremne da dočekaju musafire na ovaj način. Drugim riječima radilo se o siromašnijim kućama koje nisu imale materijalno bogatstvo, ali su domaćin i ukućani bili nadahnuti nečim što je zamjenjivalo i ponekada bivalo važnije od bogatstva.
U kućama gdje nije imalo uslova za musafirsku sobu, domaćini su se trudili da sve to nadomjeste lijepim cehretom – raspoloženjem i muhabetom do kasno u noć. Ti susreti su na obostrano zadovoljstvo pamćeni i o njima se dugo pričalo. Možda je i od tada ostala ona izreka : “Kod siromaha na čast, a kod bogatoga na glas”.

Plavljani bi sjutradan, po ispraćaju musafira u kahvu – kahvana, glasno pričali i hvalili se, da su i koliko, imali musafira na konak. To su smatrali kao čast i povjerenje, koje im je time ukazano, od strane musafira. U tome su se prosto takmičili, jer su iz tih susreta i dugih muhabeta sa njima, puno toga saznavali o njima i pričali im o stanju i prilikama na ovom području.
Oni koji su ih slušali, osjećali su se nelagodno i bilo im je šuto-nedostajalo im je, kada neko od musafira, ne prekonači i ne pojede zalogaj hljeba u njihovoj kući, govoreći da: “Nije dobro za kuću ako obrok ne podijeiš sa musafirom”, ili pak “ako u kuću ne ulazi musafir, ni nafaka ne ulazi”.

2.4. Svadbeni obicaji plavsko-gusinjskih Muslimana
Kada je u pitanju plavsko-gusinjski kraj i izrada „alaturko nošnje“ za nevjeste (mlade), obzirom na savremene modne trendove i svakodnevne promjene u modi i načinu oblačenja, mogli bi pogriješiti ako bi pomislili da je ručna izrada narodne nošnje pada u zaborav i da to jednostavno više nije u trendu, odnosno da je ručna izrada nošnje staromodna. Naprotiv, posljednjih nekoliko godina sve veći broj žena u inostranstvu zainteresovan je da u svojim domovima ručno proizvodi kompletnu nošnju koja odgovara svadbenim običajima. Za mnoge od njih ručna izrada narodne nošnje je postala uspješan i unosan posao. Jedan od razloga koji je doveo do toga sigurno je to što za ovom nošnjom postoji velika potražnja plavsko- gusinjskih iseljenika, naročito onih koji žive u SAD. Njima uopste nije važna cijena nošnje, važno je imati je u kući. U želji da se i na „kraju svijeta“ održi veza sa zavičajem, u mnogim državama formirana su plavsko-gusinjska zavičajna udruženja koja baštine pjesmu, igru, običaje, tradiciju i ostale vrijednosti plavsko-gusinjskog kraja.

Alaturko nošnjaZa razliku od inostranstva, u zavičaju je potražnja za nošnjom znatno opala, najvjerovatnije zbog cijene. Ipak, mlada o tome ne treba da brine. Svadbeni običaji plavsko-gusinjskog kraja su takvi da nošnje kupuje porodica mladoženje. Po običaju, mladoženja treba da odnese mladi „mladačko ruho“ i ona prvi put oblači ruho na kani (djevojačko veče). Po nekima, mlada bi trebala prvi put da obuče mladačko ruho dan nakon svadbe, kada je ona stvarno postala mlada i kada dvori ( dvorenje mlade je običaj kada ona obuče ruho i sav nakit i kada žene dolaze da gledaju mladu i da vide iz radoznalosti koliko joj je zlata kupljeno i sl.). Kada je dvorenje mlade, ne dvori samo jedna mlada ( ona koja se udaje ). Na dvorenje mlade dolaze svekrve sa svojim mladama. Mlade koje su došle takođe su obučene u alaturko nošnju. Nekada je bio običaj da mlada može da nosi mladačko ruho dok ne rodi prvo dijete, ali to sada nije slučaj. Mnoge od njih, naročito one koje žive u inostransvu, nemaju priliku da često obuku ruho, pa ga oblače nekom svečanom prigodom i onda kada su već žene koje imaju dvoje, troje i više djece. Ranije su se djevojke često udavale mlade, sa 16 ili 17 godina, a sada je to rijetkost. Zbog toga se oblačenje ruha i njegovo nošenje više ne vezuje za godine nego za „staž“ mlade. Na dan kada svatovi dolaze za mladu, onda sve „mlade“ koje su u srodstvu sa mladoženjom oblače svoje mladačko ruho. Tako obučene mlade sa mladoženjine strane su anđije i ukras su svatova. Što ih više ima, to su i svatovi ljepši.
Pored nošnje, nerazdvojni dio mladačkog ruha je nakit. Muslimanski nakit je veoma bogat, izvanrednih oblika i ornamentalnih detalja, izrađen raznim tehnikama i od skupocjenog materijala, najviše zlata, srebra i bisera. Prefinjenom formom ističe se ukras za glavu, iljanlak, jedna vrsta kape, celeposa, od svile koju su nosile bogate nevjeste i mlade žene. Po tjemenu je ukrašavan zlatovezom, a po obodu bisernom mrežom sa visuljcima, murvama, i niskom dukata koji su padali po čelu. Oko struka nošene su brojne vrste srebrnih i pozlaćenih pojaseva, kopčalaka, ili platnenih sa velikim srebrnim i pozlaćenim paftama. Grudi su ukrašavani raznim lancima i đerdanima, a posebno lijepo i bogato izgledaju grivne dukata ili više spletenih niski, gužvi, bisera.
Ljepotu koju u sebi krije rešma na šorti, dukati na fesovima, zlatni konac, iskrice i biseri na jeleku, ne mogu dočarati ni opisati hiljade fotografija i riječi. Biti u blizini djevojaka obučenih u mladačko ruho, dok igraju alaturko uz zvuke tambure, tarabuka i daira, uz zveckanje dukata i pjesmu, jedna je od onih stvari koja se mora doživjeti da bi se razumjela.

2.4.1. Narodna nošnja Muslimana plavsko-gusinjskog kraja
Muslimanska narodna nošnja se formirala pod izraženim orjentalnim uticajem. Iako jedinstvenog stila, određen prije svega krojem i formom pojedinačnih haljetaka, ova nošnja je bolje od svih narodnih nošnji bila pokazatelj klasnih razlika i materijalnih mogućnosti osoba koje su je nosile.

2.4.1.1. Alaturko nošnja
U domovima Plavljana i Gusinjana širom svijeta, nezaobilazne su fotografije sa pejzažima zavičaja, tambure, ibrici, janjad, postećije i brojni drugi predmeti koji postaju dio porodične etno zbirke. Ipak, posebno mjesto pripada „alaturko nošnji“ koja se i danas, po tradiciji, izrađuje ručno.
Alaturko sobu krase stari ibrici, sahani, džezve i fildžani, tambure, šargije i tarabuci. Po patosu sobe prostrti su ćilimi i postećije, a kalapi na minderima ukrašeni su tentenom (heklanim radovima dugačkim po šest i osam metara). Nekada su kujundžije od srme pravili kolane (kaiš, pojas) za mlade, a sada se i oni kupuju u Turskoj, kao i krune ukrašene cirkonima. Ono što se još uvijek ručno izrađuje su šorta i palantra (košulja i marama koja se nosi na glavi preko fesa), jelek, fes, vijenac i kat koji čine (anterija, dimije, fanjela (košulja) i ogrljče (vezeni okovratnik ).
Danas je puno lakše uraditi nošnju nego u vrijeme kad su to radile naše majke. Tada nije bilo ni konca, ni metra. Žene su rasukivale staro platno da bi se dobio konac, a mjera se uzimala rukama. Ali, kao i tada, i danas, prilikom izrade nošnje, žene same smišljaju detalje i crtaju ih po platnu i same kroje modele. Šorta i palantra izrađuju se od platna koje se nabavlja u Turskoj, i po njima se vezu ruže koje se nazivaju rešma ili rešmana. U obliku ruže pravi se i vijenac, koji se ukrašava sjajem i sitnim biserima. On se nekada pravio od papira, a sada od bijelog platna.

2.4.1.1. Dimije
Dimije su dio narodne nošnje Muslimana koji je oduvijek bio zastupljen kako na prostoru Bosne i Hercegovine, tako i na prostoru plavo-gusinjskog kraja i uopšte sjevera Crne Gore. Muslimanske žene su ih počele nositi u doba Otomanskog Carstva. Dimije su postale modni trend u 18. stoljeću. Nekada su žene nosile košulje, skuteljku i dimije. Dimije su bile crne boje, tzv. velike (za njihovu izradu trebalo je 6 m platna duple širine zvanog atlas). Dimije su imale po dva džepa, po jedan na svakoj strani a da ne bi spadale, vezale su se svitnjakom koji je bio pleten od vune i dovoljno dug. Budući da imaju toliko platna u sebi, izvrsne su za oblikovanje.

2.4.1.2. Jelek
Kao dio ženske, građanske nošnje posebno je interesantan jelek, gornji odijevni predmet. Od svega je najteže uraditi jelek. On se pravi na đerđefu. Prvo se platno šije na tvrdom kartonu, pa se zlatnim koncem vezu radovi preko platna. Ukrašava se zlatnim koncem, iskricama i biserima. Rad sa jelekom je težak i naporan, tako da pored dnevnih obaveza koje žena ima u kući, jelek se ne može uraditi za manje od tri mjeseca.
Jelek, kao dio ženske, građanske nošnje posebno je interesantan. To je gornji odijevni predmet i nose ga i starije i mlađe Muslimanke. Posebnih razlika u kroju jelečeta nema, ali postoji u bogastvu ukrasa, koji su uslovljavani različitim ekonomskim stanjem vlasnika i kao takvi reprezentuju moć vlasnika.
2.4.1.3. Fes
Nekada su se fesovi ukrašavali zlatom, a sada se uglavnom ukrašavaju bižuterijom koja je u obliku dukata. Zlatni fesovi imali su od 50 do 70 zlatnih dukata, i imali su veliku novčanu vrijednost. Samo bogate porodice mogle su priuštiti sebi da ga imaju. On se pozajmljivao porodicama u čijim kućama je vesejlje, za potrebe oblačenja mlade, ali samo onim kućama u koje se imalo povjerenja. Nakon veselja, kada bi se fes vratio, obavezno bi se brojali dukati na fesu da se provjeri da neki ne fali.

2.5.Tradicionalne kulturne manifestacije Gusinja i Plava
Utisak je da su turističke, sportske i zabavne manifestacije plavsko-gusinjskoj kotlini više nego potrebne za doček više hiljada zavičajaca koji svakog ljeta tradicionalno borave u ovom kraju.
Organizatori tradicionalnih kulturnih manifestacija godine osnovne sadržaje kulturno-zabavnog života nude svojim posjetiocima koji žive u dijaspori i koji gaje nadu da će se jednog dana, ipak, vratiti u svoj rodni kraj. U danima svog boravka u Plavu ili Gusinju tokom ljetnjeg odmora obnove se sjećanja iz najranije mladosti i od tog sjećanja se živi od godine do godine, i tako opet.
Početkom jula održava se nekoliko sportskih manifestacija. Zavičajni susreti na Alipašinim izvorima u Gusinju održavaju se dva puta godišnje, zatim manifestacija dani borovnice u Plavu, kao i tradicionalne seoske sportske igre u selu Vusanju kod Gusinja u avgustu, nedaleko od atraktivnog kanjona i vodopada Grlja, posjeta Oka skakavice i dr.

2.5.1. Zavičajni susreti na Alipašinim izvorima u Gusinju
“Ko hoće da ima lijep spomen iza sebe i da mu se poveća opskrba, neka čuva rodbinske veze.” (Buharija i Muslim – Zbirka hadisa).
Ono što je najpotrebnije Muslimanima Plava i Gusinja jeste da se vide na jednom mjestu, upoznaju se i razmijene kontakte u smislu povezivanja i druženja i kada nisu u svom rodnom kraju. Za muslimansku omladinu Plava i Gusinja bitno je da se upoznaju iz dva veoma važna razloga. Prvo zbog čega je veoma važno jeste da se omladina upozna sa svojom rodbinom koju nije upoznala, nego djelimično, i kada se momak udvara djevojci prvo što je pita jeste pitanje o njenom porijeklu da se ne desi da se udvara rodbini (svojti). Drugi razlog zbog kojeg je važno da se omladina upoznaje jeste iz samog razloga da se upoznaje i da se udaju i žene iz svoga kraja. U vezi sa prethodnim ističem i hadis: “Čovjek je vjere svog prijatelja, pa neka čovjek gleda s kim će se družiti.” (Ahmed, Ebu Dawud, Tirmizi).
Jedan od hadisa Muhammeda s.a.w.s. kako se prenosi vezan je za ummet i njegov opstanak kada je rekao da će biti ponosan našom brojnošću na sudnjem danu. Zato je potrebno da se omladina upoznaje, da se sklapaju prijateljstva i da se stvaraju bračne zajednice iz ljubavi.

Djeca Muslimana su ponos Muhammeda a.s. na Sudnjem danu: “Ženite se i množite, jer ja ću se na Sudnjem danu ponositi vašom brojnošću”. (I.P.H, 698).
Trinaestojulski suseti na Alipašinim izvorima okupljaju nekoliko hiljada gostiju, kada se održavaju brojne manifestacije kao što su koncert Crnogorskog gudačkog orkestra. Takođe, u prekrasnoj dolini Grebaje, ispod visokih vrhova Prokletija, održavaju se sabori planinara, a gosti su planinari iz bivših republika SFRJ i iz inostranstva.
Tradicionalni zavičajni susreti na poznatim Alipašinim izvoriman održavaju se i 2. avgusta, gdje prisustvuje još više gostiju nego na trinaestojulskim susretima. To je najveći skup za Ilindan u Crnoj Gori.
Tradicionalne seoske sportske igre u selu Vusanju kod Gusinja počinju 1. avgusta, nedaleko od atraktivnog kanjona i vodopada Grlja. Izazivaju veliku pažnju, posebno konjske trke, momačka nadmetanja u bacanju kamena s ramena, skok u dalj iz mjesta i drugi sportski sadržaji. Istog dana, u večernjim satima, počele su tradicionalne sportsko-kulturno-zabavne manifestacije.
2.5.2. Dani borovnice u Plavu
Tradicionalna manifestacija „Dani borovnice” koja traje po nekoliko dana izaziva veliku pažnju gostiju iz naše zemlje i inostranstva.

Manifestacija »Dani borovnice« je postala događaj koji na originalan nain obilježava crnogorsko ljeto i to ne samo na zelenilu planinskih livada već i na plavetnilu crnogorske obale.
Borovnice su postale dio uspješnih kreativnih pokušaja sa kojima Plav i susjedne crnogorske opštine potpisuju stranice svojih prirodnih darova i kao takve, borovnice su postale više od soka, više od osvježenja, više od zdravog napitka. Zahvaljujući vrijednim domaćicama Plava, ali i svim ostalim domaćicama crnogorskog sjevera gdje uspijeva ova modro plava bobica, u Crnoj Gori prirodni darovi više nijesu samo za gledanje. Manifestacija počinje defileom beračica, svečanim otvaranjem i vatrometom. Sa dlanova vrijednih beračica u nacionalnim nošnjama koje su postale prepoznatljivost cijelog regiona, borovnice iz prosipača [3] će krenuti ka proizvodnim pogonima gdje će prirodni dar prerasti u prirodne proizvode i obići čitav svijet. Zdravi sok, voćni sirup, džem i sladoled od borovnice iz Plava i okoline treba bez ikakve inferiornosti da obiđu čitav svijet.

Organizatori Dana borovnice pripremaju zanimljive programe i sadržaje za sve dana trajanja manifestacije. Tako se postepeno uspješno ostvaruje ideja da promotivni turistički kulturni zabavni, spotrtski i drugi programi ispune čitav period od mjesec dana, koliko otprilike traje berba borovnica, od kraja jula do kraja avgusta.

Na dan otvaranja berbe, pored veličanstvenog vatrometa i bogatog kulturno-zabavnog programa na platou u Plavu, najveća atrakcija je defile beračica borovnica u pratnji orkestra tamburaša ulicama Plava, nastavljajući centrom Gusinja. Ovu razdraganu kolonu svirke pjesme ljepote i mladosti uljepšava izlet učesnika, gostiju i beračica borovnice na prelijepu planinu Hrid i izletište Lijepa Luka, odakle se može posjetiti i čuveno Hridsko jezero. Sve ove sadržaje prate zanimljiva košarkaška, fudbalska, šahovska i druga sportska takmičenja, a posebnu pažnju privlači kajak-rafting rijekom Ljučom od Gusinja do kupališta na Plavskom jezeru.

2.5.3. Oko Skakavice i vodopad Grlje
Na putu prema vrelu rijeke Skakavice, faktički na samoj granici sa Albanijom nalazi se nesvakidašnja atrakcija, a zove se “Oko Skakavice” ( slika 5.). Skakavičko vrelo od kojeg nastaje rijeka Skakavica izbija iz jedne vrtače u dolini Ropojani, na 1010 metara nadmorske visine. Ujezerena površina vode je dugačka 30, a široka 25 metara. U proljeće, kada vrelo izbacuje i do 10 metara kubnih vode u sekundi, dubina vrelskog jezera iznosi 12 metara, ali u izuzetno sušnom periodu, nivo vode se spusti na oko 5 do 6 metara i tada vrelo gubi otoku Skakavicu. U proljeće, u toku i poslije otapanja snijega obilnih kiša, Skakavičko vrelo dobija pritoku, koja na ulazu u vrelo pravi vodopad. Skakavica je plahovita rijeka sa brojnim kaskadama, veoma hladnom i kristalno bistrom vodom. Kod samog vodopada na ulazu u kanjon Grlje prima pritoku Žarovnicu (Vusanjski potok). Skakavica je rijeka koja se nalazi nedaleko od Gusinja i koja nastaje od vode Oka i teče 2,5 km, zatim dolazi do visoke krečnjačke grede, koja pregrađuje dolinu.
U njoj je voda izdubila 40-50 m duboku i 2-5 m široku dolinu. Na ulazu u izdubljeni dio doline, rijeka Skakavica gradi 30 m visoki vodopad – Grlje, čiji se šum čuje nadaleko. Nizvodno od vodopada, Skakavica u suženom dijelu doline nosi naziv Grlja. Poslije 300 m toka Grlja se pojavljuje na svjetlost dana spaja se sa vodom iz Alipašinih izvora dobija naziv Vruja i teče prema Gusinju.

3. Zaključak
Narodne nošnje treba doživljavati kao spomeničke vrijednosti naše multikulture i najkonkretnije dokaze multietničkog i multikonfesionalnog života na prostoru Crne Gore. Pored estetskog, narodne nošnje dokazuju kulturno-istorijsku slojevitost, etničke i konfesionalne pripadnosti, regionalne i lokalne specifičnosti. Narodna nošnja u sebi nosi i otkriva sliku podneblja, prirodne i klimatske uslove i način opstanka i privređivanja jednog naroda. Pored toga, one su na svakom nivou civilizacijskog razvoja predstavljale porodični ili širi društveni statusni simbol. Tako se, na primjer, nošnjom pojedinih djelova odjeće, naročito pokrivača za glavu, kao i primjenom određene boje, jasno isticalo djevojaštvo, status udate žene ili majke, prelazak iz djetinjstva u doba zrelosti, emocije, radost, žalost i slično.
Pored narodne nošnje, važan element spomeničke vrijednosti jeste i kultura jednog naroda, sa svim njenim aspektima, običaji i moralne norme, što predstavlja značajan segment kulturno istorijskog nasljeđa.
U svakom slučaju, radi se o značajnom kulturnom nasljeđu koje pored ostalog pokazuje interesantan i bogat suživot i prožimanje etničkih zajednica na ovim prostorima, a u savremenim uslovima može poslužiti i kao inspiracija za moderne kreacije u oblačenju, što danas i jeste slučaj.


[1] Ali-paša Gusinjski je bio zvanični predstavnik turske vlasti u cijelom plavsko-gusinjskom kraju. Zalagao se za odbranu Plava i Gusinja od crnogorske vojske koja je u to vrijeme polako vraćala sve gradove koje je Turska otela Crnoj Gori, a u skladu sa Berlinskim kongresom. Ali-paša je bio u tijesnoj vezi sa Prizrenskom Ligom i sa njima sarađivao sve do trenutka do kada se Liga zalagala za odbranu Plava i Gusinja. Okretanjem Lige protiv Turske, Ali-paša je sve manje bio spreman da Ligu sluša i da sa njom sarađuje.U to vrijeme se Ali-paša spremao za pomoć Bosni i Hercegovini u borbi sa austrougarskom okupacijom. Ovako sposobnog i hrabrog oficira i istaknutog vojskovođu je bilo teško i pobijediti i nadmudriti ali, ono što je najgore i čemu najgori daju za pravo, bilo ga je lako izdati. Pored svih svojih atributa, Ali-paša nije mogao doći u obzir za budućeg kneza Albanije. Po nalogu ličnog prijatelja i pripadnika Prizrenske Lige, Ali – paša Gusinjski je ubijen na putu prema Peći. Najvažnija znamenitost Gusinja-izvori hladne i ljekovite vode nose ime po ovom junaku upravo iz razloga što je tu Ali-pašina vojska odmarala, jela i pila vodu sa ovih izvora zbog čega se i danas zovu Alipašini izvori.

[2] Žene su pitale jedna drugu šta će koja u tepsiju da se ne bi ponijele dvije iste. Tako su se dogovarale šta će koja ponijeti jer je bilo ljepše da bude što raznovrsnije. Kada bi se pitalo šta ćeš u tepsiju, mislilo se šta ćeš da spremaš, odnosno pitu ili neki kolač. I tako su žene nosile tepsiju sa jelima, slanim ili slatkim.

[3] Prosipača je posuda, plastična ili od nekog drugog materijala, koja se veže kanapom oko struka i u kojoj beračice u toku branja stavljaju borovnice i kada se ta posuda napuni (zapremine pola litra), prosipa se u kante i tako se ubere po pet, deset kila borovnice, zavisno od brzine branja, iskustva i sl. Neke beračice ne odvajaju listove od borovnica (ne očiste borovnicu), što je važno kada se prodaju jer su oćišćene borovnice skuplje.

Literatura:
1. Vujačić, L. (2008), Kultura odijevanja kao oblik komunikacije, Podgorica: Pobjeda.
2. Muhammad ibn Ismail (2004), Buharijina zbirka hadisa, prevod sa arapskog Mehmedalija Hadžić, Sarajevo: El-Kalem.
3. Zbornik Kulturni identitet muslimanskog naroda u Crnoj Gori (2001)
Autori:
– Dr Avdul Kurpejović: Kulturni identitet u konstituisanju nacionalnog identiteta muslimanskog naroda u Crnoj Gori.
– Tekst iz časopisa „NUR“ Koncept islamske kulture i civilizacije,
– Mr Smajo Šabotić: Psihološki problemi prelaska patrijahalne muslimanske porodice u savremenu;
– Dr Avdul Kurpejović: Etnološke osobenosti muslimanskog naroda Crne Gore;
– Prof. dr Vojislav P. Nikčević: Neke osobenosti jezika muslimanskog naroda u Crnoj Gori;
– Akademski slikar Ismet Hadzić: Slikarstvo Muslimana u Crnoj Gori;
– Prof. Ibiš Kujević i Delija Kurpejović: Folklorne karakteristike Sandžaka sa posebnim osvrtom na rožajski folklor;
– Prof. Delija Kurpejović: Muslimanski svadbeni običaji Rožaja i okoline;
– Dipl. prav. Mervad Nurković: Narodni običaji vjerovanja i bajanja muslimanskog naroda Rožaja;
– Dr Maksut Dž. Hadžibrahimović: Običaji islamske kulture u Ulcinju;
– Prof. Jusuf Mustafić: Život i običaji Muslimana u knjizi Andrije Jovićevića – Crnogorsko primorje i Krajina;
– Prof. Atlaj Suroj; Tradicionalni običaji Muslimana u Turskoj iseljenih iz sjeverne Crne Gore u romanu Orhana Kemala „Džemilje“;
– Prof. dr Slobodan Jerkov: Osnovne karakteristike pjesme i pjevanja podgoričkih Muslimana;
– Kulturni stvaralac Uzeir Bećović: Decenije uspona Međurepublička zajednica za kulturno-prosvjetnu djelatnost, Pljevlja.
– Etnološke odlike muslimanskog naroda u Crnoj Gori. Autor: Dr Avdul Kurpejović. Izdanje: 2002. godine.
– Zbornik: Kulturna baština muslimanskog naroda Crne Gore.
Autori:

  • Kulturni stvaralac Uzeir Bećović: Islamska religija i civilizacija kao kulturna baština muslimanskog naroda;
  • Dr Avdul Kurpejović: Kulturni identitet muslimanskog naroda Crne Gore;
  • Dipl. prav. Jusuf Bibezić: Nacionalni identitet i ime muslimanskog naroda Crne Gore;
  • Dr Avdul Kurpejović: Etnološke odlike muslimanskog naroda Crne Gore;
  • Prof. Sreten Vujović: Muslimanska narodna epika sa kratkim osvrtom na savremenu literaturu muslimanskog naroda Crne Gore;
  • Akademik Olga Perović: Savremena likovna umjetnost Muslimana u Crnoj Gori;
  • Prof. dr Slobodan Jerkov: Narodna muzika muslimanskog naroda u Crnoj Gori;
  • Prof. dr Vojislav P. Nikčević: Neke osobenosti jezika muslimanskog naroda u Crnoj Gori;
  • Dipl. ing. građev. Pajazit Hasić: Orjentalne građevine stambenog tipa u Rožajama i kultura stanovanja; Izdanje: 2006. godine.
  •  Vjerske, kulturne i etnološke odlike tradicionalnog braka i porodice muslimanskog naroda Crne Gore. Autor: Dr Avdul Kurpejović. Izdanje: 2007. godine.- Arif, M. (2000) Hiljadu i jedan hadis. Bihać: Color print.
  • – www.gusinje-plav.com
  • – Zbornik radova sa naučnog simpozijuma u Plavu (1995), Identitet Bošnjaka – Muslimana, Plav: Centar za kulturu.

FOTO: http://www.plav.montenegro.travel/me/2901/sjeverni-region/plav/priroda-i-javne-povrsine/jezera/plavsko-jezero

 



About the Author

admin





Matica muslimanska Crne Gore