Glas Muslimana Crne Gore

Informativni portal



Književnost

September 10, 2015

Avdo Nurković: Ćamil Sijarić u književnosti muslimanskog naroda Crne Gore

More articles by »
Written by: admin
Tags: ,

ULOGA I ZNAČAJ PRIPOVIJEDANJA ĆAMILA SIJARIĆA U KNJIŽEVNOSTI MUSLIMANSKOG NARODA CRNE GORE

Kako drugačije, ako ne mitskim pričaocem zvati čovjeka koji najčešće nije pripovjedao nego se kroz njega kazivala ljudska osobina.Sijarićeva pripovjedačka umjetnost se spliće u vijence priča, jedna za drugu se vezuju i ogledaju, jedna drugu dopunjuju, i produbljuju. To je nekada čitav fantastični balet, jedna igra koja ide sve do najdaljih vremena.
Sijarić ne može a da liriku ne ukrasi i ne dotjera ironijom i humorom, ili da humor i ironiju ne pretvori u liriku. Ni njegovo kamenje ne odriče se prava na zasebno biće, na neponovljivost.
„Nekada je sve zborilo“ pripovijeda Ćamil i tome se ne treba čuditi. Ćamil kamen vidi kao nešto što je ‘’ nekada živo bilo’’, ali se ‘’ zbog neke krivice’’ u kamen pretvorilo. Kud god bi ga noge odvele, ovaj pripovjedač je čuo ili slutio da ga okružuju’’ beskrajne priče o zemnim čudesima’’.
Vjera u život i vjera u priču, u Ćamila su neodvojivi, jer život je ponajprije smisao. Život može sebi dozvoliti da postane svašta, nerijetko jeste, ali bez smisla nije život. Priča je Ćamilu najmoćnije oružje otkrivanja ili davanja smisla, čak nametanje smisla životu.
U Ćamilu je bio utjelovljen duh priče koga je put nanio kroz naša stoljeća. Ćamilovo znanje o ljudima ide od sadašnjosti, preko bliske prošlosti ulazeći u dubine vjekova.
Za Ćamila se često kaže da je ljepše pričao nego što je pisao, odnosno, da Ćamil pričalac nadmašuje Ćamila pisca. Ja bih rekao:’’ kad ga slušam, ljepše priča nego što piše, a kad ga čitam čini mi se da ljepše piše nego što priča“. Njegov govor i pero bili su jednako moćna izražajna oruđa. Tim besmrtnim duhom pripovijedanja koji putuje kroz svevremenje, Sijarić je sa lakoćom prelazio granicu,mnogima neprelaznu, koja dijeli usmeno od pismenog pripovijedanja, pa je pisac pomagao pripovjedaču, a pripovjedač pomagao piscu. Neprestano se osjeća prisustvo usmenih čarolija u njegovim pisanim rečenicama koje su često „ukrasne’’.
Ćamilovo stvaralaštvo je duboko ukorijenjeno u zemlji gdje sam i ja rođen, ali i šire. Čari njegovog pripovijedanja, meni neodoljive, nikad ne mogu u potpunosti da osjete, ne do dna i do kraja, ljudi koji nijesu iz Sadžaka.
Usmene priče iz svoga kraja, bilo one koje je iz djetinstva ponio, bilo one koje je docnije slušao ko zna iz čijih usta, pretvarao je u prozne poeme ili epove.
Možda zbog tog, što je istok u Sandžaku ostavio trajnije i dublje tragove no igdje na jugoslovenskom prostoru.
Oduvijek mi se činilo da Sijarić pripada Sandžaku, ali ne jednom prostoru ni narodu, jer se osjećao kao kod kuće svuda gdje ima priče i pripovijedanja. Zbog te osobine, pored ostalog, sam i čitao djela ovog velikana proze na srpskohrvatskom jezičkom području u 20 vijeku.
Ne samo iz njegovog pera, već i sa njegovih usana izašlesu savršeno ukrašene i oblikovane rečenice u kojima riječi nikada nijesu gubile na snazi. Puštao ih je da odzvanjaju do kraja. U njegovom glasovnom sklopu činilo se da ih rastavlja, da ih pjeva , da ih uljepšava i da sijaju. Sladio se njihovim dužinama i kratkoćama, ostavljao im duh zasebnog života, pazio da ne prekorači prave međe. Čini se da mu je od izgovorenih riječi ,,slatko u ustima“. Njegova brojna i finamajstorska ponavljanja riječi, obrta ili cijelih rečenica, što su nerijetko ulazile kao najljepši začin u njegovom pisanju, bile su uzrokovane naporom da iz ključnih metafora i simbola iscrpi svekoliki smisao, ali i slast.
Njegove riječi su priča koliko i obred, pripovjedanje vrijedno koliko i njegovo kazivanje, a ponavljanja su duša ritualnog jezika.
Oni koji su govorili da je priča koju priča Sijarićpreduga, nijesu shvatali da je on duhovno boravio u vremenu čija osnovna jedinica nije dan, već vijek. Na takve priče Ćamil bi odgovarao: ‘’Ali njoj se hoće da bude duga!’’. Često se dešavalo, da mnogi uz Ćamilovo pričanje urade, kao žene iz priče o Hasanu, sinu Huseinovom: ‘’ htjele su, bar nešto da čuju od onoga što Hasan priča’’, pa bi unijele sud sa jelom u sobu i stale i tako bi tu ostale slušajući priču, i više ni one nijesu bile tu, nego tamo gdje ih je, svojom pričom odveo Hasan, a vratio ih je u zoru pijetao. Sjetile bi se tada svojih jela koje su sinoć pripremile za večeru, ali je sve bilo kasno, jer ono što je ostalo na ognjištima izgorjelo je.A usmene priče tog dokoličara bile su sazdane ponajprije od jezičkih varijacija kojim se istina ne kazuje no priziva čarobnjačkim štapom koji istinu čine prisutnom.“ Slušaocu ne preostaje ništa drugo nego da se čudi čega sve ima u Božjoj bašči.
Sličan spoj naslućivao se u ljudskom biću od kojeg je Sijarić bio sazdan. Rođeni seljak a još rođeniji gospodin.Prvi je drugog činio stvarnim, davao mu supstancu, da ne ostane praznog gospostva.Drugi je prvog sijao na razna sita, vadeći iz njih zrnce zlata. Zato su njegove besjede imale preimućstvo nad pisanim djelima. Mogle su se različito završavati, u zavisnosti od trenutnog nadahnuća, pa i od toga koji je od pomenute dvojice, u Ćamilu, dotičnog dana ili časa, imao prevagu: gospodin ili seljak.
Kada se pročita njegova priča ili roman, osjeća se pod prstima„supstanca minulih vjekova“. Sijarić je bio i pisac i pripovjedač umjetnik koji je bdio i uspijevao da se stvari ne odmetnu u priviđanja. On sprečava da doživljeno ne izmakne, kao pijesak, kroz prste.
Sijarićeva umjetnost je neiscrpan rudnik za njegovo stvaralaštvo. Njegova sposobnost da se čudi običnim stvarima da u njima otkriva čuda, veća je od svih čuda. Ćamil je kazao: „To iskustvo koje pisac ima, ima ga svak, ali ono za pisca nije sve, i pravo da kažem ja ne znam šta sve pisac treba da ima da bi imao samog sebe! Treba da ima samog sebe. Nisam time sve rekao, a sve se i ne umije reći. Ne znam hoću li vam dobro odgovoriti, ako kažem da je pisac prije svega jedno radoznalo dijete; da na svijet, na ljude, na ljudske sudbine, na razna stanja i zbivanja i na sve drugo što je vidno, gleda kao na jednu čaroliju, i tom čarolijom, kada piše, zabavlja se sa svojim dječjom dušom, jer dječja duša je iskrena, ali ne i sa dječjom glavom nego glavom zrelog iskusnog čovijeka“.Ovim riječima Ćamil je bolje od svih kritičara odredio bit svoje umjetnosti.
Naivnost njegovanog pogleda, registruje , na brojne načine koji iznenađuju n, mnoštvo stvari koje ne zapažamo, jer su toliko osnovne da su davno prestale podsticati našu maštu i osjećajnost.’’Mali smo, ali nas sunce grije kao da smo veliki’’ rekao bi Ćamil.U njegovim pričama igra malog i velikog, koji se uzajamno preslikavaju i dovode u pitanje, često je prečica do one blagorodne mudrosti koja ozaruje zemaljske mrakove, otvara prozore ka svijetu s kojih naš pogled dobacuje dalje no obično, vodi nas do ogledala koja izokreću svijet.
‘’U malo ogledalo , široko koliko dvije šake, ogledalo se veliko nebo. Zagledah se dalje u to nebo, u velikoj vodi što trči niz česmu nebo se ne vidi’’. Ovo je jedno od objašnjenja zašto Ćamil nikada i nigdje nije trčao. „Kako da se vječno ogledne u insanu koji žuri?“
„Svuda je zemlja! Nigdje ne prestaje!’’, uzvikuje jedan njegov putnik, zaprepašćen veličinom svijeta, čime nas prisiljava da ozbiljno osjetimozemaljski šir i zemljište pod nogom koje ne primećujemo a svuda je oko nas.Ovakvim snimcima iskustva, koji nam vraćaju svijet u njegovoj mladosti i novini, gusto je zbijen Sijarićev književni, pogotovo pripovjedački kosmos.
Dječja duša vjeruje da se jezikom porodice služi sav dunjaluk, kao u slavnoj izreci ,,govori narodnim jezikom da te cio svijet razumije“. Ćamilovo djelo živi od pogleda iz djetinje duše. Ovaj iskaz bi mogao značiti da se iza govora te duše krije pamet odraslog djeteta (čovjeka) koja ironično prosuđuje odnos između goleme carevine i sićušne jedinke. Dok se ova naša sumnja zasniva tek na indicijama slijedi neočekivani završetak rečenice’’ desi se s našim ljudima da ih nestane i kad su kod nas“. On nam pruža opipljiv dokaz. Iz tih riječi jasno se čuje glas onog koji ima glavu zrela, iskusna čovjeka, mada u njima odjekuje naivna logika: „ kako da se čovjek ne izgubi u onolikoj Turskoj kad se izgubi i kod nas, gdje je sve maleno“. Glagol ‘’ izgubiti se’’, svojom lukavom dvosmislenošću, signalizuje odraslu i zrelu svijest o tome kako se u nas kreću stvari.
Sijarićevo pripovjedanje svojom tematikom je vezano za život islamskog stanovništva naših krajeva ( naročito roman „Bihorci“), Muslimane i Turke npr. (”Carska vojska’’), Crnogorce (roman ‘’Mojkovačka bitka’’), ili Srbe (‘’Raška zemlja Rascija’’), Srbe i Turke (roman ‘’Konak’’), Sandžak (roman ‘’Kuću kućom čine lastavice’’). Dakle, Sijarić nije bio ograničen ni vjerskim ni nacionalnim međama, a njegovo pripovijedanje je svevremeno.
Odmjerenost pisca, a uz to i humanu prirodu njegove ličnosti koja je željela slobodu i miran život svim ljudima, potvrđuje njegovo djelo „Oslobođeni Jasikovac“, koje je objavljeno posthumno 1983. godine. U ovom djelu Sijarić iskazuje žal za svim užasima i masovnim stradanjima nedužnih zatočenika u ondašnjim logorima. Ovu knjigu kao opomenu i poruku, napisanu njegovom vještom rukom iz dubine ljudske duše, treba posebno čitati i preporučiti za čitanje svim generacijama.


Izvor: Osvit br. 4, str. 75-79

FOTO: Klix



About the Author

admin





Matica muslimanska Crne Gore
 
 

 

Konkurs za objavljivanje rada u 9. broju časopisa ”Osvit”

Matica muslimanska Crne Gore Samostalno udruženje u oblasti kulture manjinskog muslimanskog naroda Broj: 19  10. 09. 2017. godine   O b a v j e š t e nj e o prijemu tekstova, radova, za Deveti broj časopisa OSVIT glas M...
by admin
0

 
 

Vezirova džamija u Gusinju

Vezirova džamija je najstarija džamija u Gusinju. Prema predanju, džamiju je izgradio skadarski vezir iz porodice Bušatlija, početkom 15. veka. Zbog svog značaja i svoje karakteristične arhitekture zaštićena je zakonom...
by admin
0

 
 

Stara džamija u Plavu

Stara ili Drvena džamija je najstarija građevina u Plavu, podignuta u vrijeme vladavine sultana Mehmeda II Osvajača (vladao od 1451-1481). Po njemu je u narodu nazvana Carska džamija. Najstarija je džamija u Plavu pa se na...
by admin
0

 




Savjet Muslimana Crne Gore

0 Comments


Be the first to comment!


Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *


Fond za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava u Crnoj Gori