Glas Muslimana Crne Gore

Informativni portal



Istorijske teme

September 10, 2015

Čedomir Bogićević: Islamska pravna kultura – šerijatsko pravo i šerijatski sudovi

More articles by »
Written by: admin
Tags:

Raznovrsni i mnogobrojni su uticaji otomanske i turske kulture i tradicije na različite aspekte crnogorskog, etičkog, pravnog, kulturnog, vjerskog i umjetničkog života, što je uslovilo plodne relacije za klimu tolerancije i razumijevanja, te poštovanja za istinske vrijednosti islamske filozofske i kulturne baštine, koja je svojim duhovnim ostvarenjima uljepšala ljudski rod. Ratno – oslobodilačka povjesnica crnogorskog naroda nije bila usmjerena protiv otomanske Turske, nego njihove osvajačke politike, nije bila usmjerena protiv tursko – islamske civilizacije, nego zavojevačkih apetita otomanske imperije. Na pijedestal crnogorskog etičkog kodeksa stoji ljudska sloboda kao preduslov ljudskog života. Otomanska Turska nije bila neprijatelj, nego samo protivnik, a susreti koji su se vjekovima odigravali u međusobnom sudaru dva pogleda na svijet i dva duha različitog socijabiliteta bili su susreti čovječnosti, bastadurnosti i ljudskog viteštva, ne samo na bojnom polju, nego i u svakodnevnom socijalnom životu, što je obogatilo tradiciju i crnogorski moralni kodeks. U čovječnosti i etičkih vrlina koje su afirmisale čast, poštenje, dobročinstvo, hrabrost, takvom nadzoru druga jedinka posmatrana je sa stanovišta ljuckoća i gostoprimstvo.
Takva aksiološka nit je vjekovima sankcionisana i Berlinskim ugovorom 1878. godine, kojim je, na Berlinskom kongresu, Crnoj Gori potvrđena nezavisnost od strane Visoke Porte i sila ugovornica koje je nijesu priznavale. Tako je prema odredbi čl. 21. Berlinskog ugovora zajemčena u Crnoj Gori zabrana svake diskriminacije na osnovu religije, te slobodno vršenje religijskih obreda koji neće biti povod za isključenje uživanja građanskih i političkih prava i primanja u javnu službu, položaje, počasti, te vršenja raznih zanimanja i zanata. Zajemčena je bila i sloboda vršenja vjerskih obreda svih državljana, te zabrana hijerarhijske organizacije vjerskog života u odnosu na druge religije. Pripadnici muslimanske vjeroispovijesti koji su posjedovali imanja na teritorijama priključenim samostalnoj Crnoj Gori, a htjeli da se slobodno nastane izvan teritorije Knjaževine Crne Gore, mogli su da zadrže svoje nekretnine davajući ih u zakup (čl. 30.), zadržavajući svoja imovinska prava.
Posebnu kulturološku vrijednost u crnogorskoj kulturnoj baštini koje je stvorio svijet islama predstavlja šerijatsko pravo, što ima osobenu istorijsku i nacionalnu vrijednost. Šerijatsko pravo bilo je osnov i temelj na kojemu je počivalo cijelo društveno uređenje Turske Carevine. Prostirala se njegova jurisprodencija na sve muslimane bez obzira na državljanstvo, a što se tiče nemuslimana, pravila se razlika između podanika (zimi) i stranaca (mustemini). Na njih se primjenjivalo šerijatsko pravo osim u slučajevima koji su se ticali odnosa i pravnih poslova tipično nemuslimanskih, što su rješavali njihovi vjerski sudovi shodno njihovom običajnom pravu, ali su i u tom slučaju podanici mogli opirati za primjenu šerijatske jurisdikcije sve do tanzimatskog zakonodavstva, koje je otpočelo sa Hatišerifom iz 1839. godine, kada su uvedeni svetovni – građanski sudovi i svetovno građansko pravo. No, iako tada sultan ima pravo na osnovu svoje legislativne moći, da stvara svetovne kanune koji ne smiju biti u suprotnosti sa vjerskim učenjem i Kur’anom. Svetovni sudovi bili su nadležni za sve podanike bez obzira na religiju, a vjerski – duhovni sudovi rješavali su prema običajnom pravu porodične nasljedne i vakufske odnose svojih vjerskih pripadnika.
Izvori šerijatskog prava su: Kuran, Sunet (tradicija), Idžma – ul umet (učenje islamskih naučnika) i Kijas (sistem analogne interpretacije). Prema odredbi Senžermenskog ugovora iz 1919. godine (čl. 10.), te čl. 100. Ustava Kraljevine Jugoslavije iz 1931. godine, zajemčena je egzistencija šerijatskog prava u porodičnim, nasljednim i vakufskim odnosima. Postojao je i posebni Zakon o šerijatskim sudovima iz 1929. godine. Šerijatsko pravo primjenjivalo se i na nemuslimane kad oni svjedoče pred šerijatskim sudom, kad osnivaju vakuf (zadužbinu), i kad sklapaju brak muslimanke sa nemuslimanom pred šerijatskim sudom.
Pod šerijatskim pravom podrazumijevaju se svi propisi koji su u vezi s islamskom vjerom, a imaju za cilj da regulišu odnose u islamskoj zajednici. Ono obuhvata cjelokupni pravni sistem koji je na snazi. Šerijatsko pravo obuhvata vjersko pravo (Fikh) i svjetovno pravo (Kanuni). Vjersko pravo ima sakralni karakter jer se zasniva na božanskim izvorima Kurana i suneta i kao takvo je nazamjenjivo.
Svjetovno pravo se oslanja na kanune što ih izdaju islamski vladari koji mogu da ih mijenjaju prema prilikama društva i obavezuju sve bez razlike na državljanstvo i vjeru. Šerijatsko pravo se primjenjuje na sve muslimane, ali i na nemuslimane, zavisno od toga da li su podanici ili stranci. Svjetovni sudovi rješavali su sporove za sve podanike bez obzira na religiju, a vjerski – duhovni sudovi sporove iz običajnoga prava – porodičnog, nasljednog i zadužbinskog.
Kuran je skup propisa koji čine glavni izvor šerijatskog prava. Kuran sadrži božanske norme objavljene preko arhanđela Gabrijela božijem poslaniku Muhamedu, koji su objelodanjivani za vrijeme od 23 godine – u Meki od 1611. (po Hristu), do Medine (1633). Kuran ima oko 500 izreka – ajeta, koje se odnose na regulisanje različitih društvenih odnosa. Kuran je kodeks vjerskih, pravnih i moralnih normi. On postavlja opšte principe prava ali ne razlaže pravne ustanove, nego samo u opštim načelima, što znači da Kuran dopušta evoluciju prava. Kuran je objavljen na arapskom jeziku, u rimovanoj prozi, a kasnije je prevođen na jezike drugih naroda različitih kultura. Podijeljen je u poglavlja (sure), a ove u izreke (ajete).
Sintagma islamsko pravo obuhvata vjersko i svjetovno pravo (šerijat i fikh). Islamsko pravo zasnovano na svetoj knjizi Kuranu, naziva se Šerijat (ar. Mjesto na kojem ima vode, put pokajanja, spasenja, put kojim treba ići, put ispravnog života).
Sve do stupanja na snagu Opšteg imovinskog zakonika za Knjaževinu Crnu Goru (01. 07. 1888.), svim državljanima suđeno je po pravnim običajima, pa tako i stanovnicima islamske vjeroispovijesti, naročito s pogledom na njihove vjerske, a ne mjesne i opšte narodne običaje. OIZ je regulisao pitanja imovinsko-pravne, a ne porodične i nasljedno-pravne prirode, pa su sudovi svoje odluke, u pitanjima porodice i nasljeđa, u sporovima muhamedanaca, temeljili na njihovim vjerskim običajima, dok sporovi u imovinskim odnosima nijesu zavisili ni od vjerskih običaja (Ni razlika vjere ne donosi nikakve razlike u imovinskim pravima – čl. 12).
Prema Zakoniku o sudskom postupku u građanskim parnicama Knjaževine Crne Gore, od 1905. godine, tačkom 4. Ukaza za uvođenje zakona u život, sankcionisana je vjekovna tradicija vjerskih, duhovnih i šerijatskih sudova i dato im u nadležnost rješavanje porodičnih, nasljednih i bračnih sporova, da su imovinske i građanske posljedice braka rješavali svetovni sudovi. Crnogorski sudovi su poštovali svaku odluku šerijatskog suda i svih drugih duhovnih sudova, ukoliko ne bi povlađivali kakvu nečovječnu ustanovu. U Crnoj Gori u mreži organizacije šerijatskih sudova, postojali su: sreski šerijatski sudovi, kao prvostepeni i Vrhovni šerijatski sud, kao apelaciona i poslednja instanca.
OIZ za Knjaževinu Crnu Goru (1888.)u nedostatku pisanih izvora, pa i u pitanjima porodice i nasljeđa, dopušta primjenu dobrih običaja, čime je šerijatsko pravo ušlo u crnogorski pravni sistem putem dobrih običaja i običajnih pravila koji u narodu žive. Ali koji nijesu smjeli biti protivni opštim načelima pravde, niti su smjeli povlađivati nečovječne ustanove. Takva nadležnost šerijatskih sudova bila je proširena – oktroisana putem ekstenzije i na novooslobođene oblasti nakon Balkanskih ratova 1912. putem Uredbe o upravnim, sudskim i finansijskim vlastima u novooslobođenim oblastima koju je donijela crnogorska vlada 1913. godine. Bračni, porodični i nasljedni sporovi riješavani su prema šerijatskom pravu za pripadnike islamske vjeroispovijesti u Kraljevini Jugoslaviji sve do 1941. godine. Ministar unutrašnjih djela u Knjaževini Crnoj Gori izdaje 19. juna 1903. jedno uputstvo upravitelju Zetsko-brdske oblasti da se kadijama i muftijama iz Ulcinja, zbog neposlušnosti svjedoka, izađe u susret i pomoć uvijek kad je u pitanju izvršenje ili donošenje šerijatskih presuda. Takvo organizaciono uređenje ustrojeno je prema Zakonu o uređenju šerijatskih sudova i šerijatskim sudijama – Službene novine od 28. 3. 1929.
Posebno istorijsko – pravnu vrijednost, kao pravni spomenici otomanskog prava predstavljaju Kanun – name, zbirke svjetovnih i vjerskih zakona, kojima je turski sultan, na teritorijama na kojima je pretendovao svoju suverenost nastojao da očuva običaje, kulturu i tradiciju tih naroda i njihove osobenosti, a naročito jezike i religiju tih provincija, čije su zaprijećene kazne bile mnogo blaže nego na prostorima stare Turske, čime se odražavalo poštovanje prema vrijednostima kulturne tradicije, kako bi se sačuvala autonomija naroda na tim prostorima.
Jedna druga istorijska spomenica koja predstavlja posebnu vrijednost za crnogorski kulturološki duh bili su otomansko – turski defteri. To su bili registri, knjige i posebne sveske za popis različitog karaktera u otomanskoj administraciji. Za proučavanje ekonomske, socijalne i pravne istorije, od posebnog značaja je katastarski defter (tahir defterleri iz 1523. godine) i haračkidefter (cizye defter iz 1523. godine). Tako nam se u zvaničnoj objavi službene administracije otomanske imperije, javlja Defter ‘an cizie vilayet Kara Dag iz 1521. godine, tj. Defter od džizije vilajeta Crna Gora. Postojali su stari defteri kao i novi defteri, jer je popis i podaci iz starog deftera morao biti ponovo upisan sa naznakama u promjenama u novom defteru, pa su tako novi defteri najpotpunije svjedočili o stanju starog. Katastarski defter iz 1523. godine poznat je kao Carski defter.

U buketu izvora pravnih civilizacija najljepši cvijet, po vrijednostima kojima se izražava poštovanje prema čovjeku, njegovom dostojanstvu, poštovanju digniteta drugog i različitog, poetskom nadahnuću i filozofsko-pravnoj meditaciji istorijskih i socioloških vrijednosti običaja, morala i tradicije, pripada islamskoj pravnoj kulturi i šerijatskim izvorima prava, ali o tome se odgovarajućim pravnim disciplinama, na fakultetima jurističkih znanosti u Crnoj Gori, vrlo malo zna, a još manje izučava jedna velika pravna kultura naših velikih sunarodnika – Muslimana, koji čine osobiti i posebiti etnički i kulturni subjektivitet i identitet.


Izvor: Osvit, br. 4, str. 69-74

 



About the Author

admin





Matica muslimanska Crne Gore
 
 

 

Zoran Stanojević: Iskušenja Muslimana poslije balkanskih ratova

IZ ARHIVSKE GRAĐE DRŽAVNOG ARHIVA CRNE GORE Muslimanske teme u DACG su zastupljene u skoro svim fondovima, a najviše i najcjelishodnije u fondovima: „isljedna komisija“ (Komisja Crnogorske Vlade za izviđaj zloupotreba d...
by admin
0

 
 

Iz knjige dr Ejupa Mušovića Muslimani Crne Gore: XVII stoljeće – epoha pojačane islamizacije

Administrativno rascjepkana i tako vezana za razlicite sandzake, teritorija danasnje Crne Gore u XVII stoljecu, bila je obiljezena odredjenim privrednim razvitkom, jacanjem ranijih i formiranjem novih gradova ali i izrazenijom ...
by admin
0

 



Savjet Muslimana Crne Gore

0 Comments


Be the first to comment!


Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *


Fond za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava u Crnoj Gori